Bratstvo po pismopisanju

Nedavno je i u Zagrebu proslavljena osamdeseta obljetnica rođenja Dušana Karpatskoga – uz ostale zasluge i domete – jamačno najrevnijega i najmotiviranijega prevodioca hrvatske književnosti na neki strani jezik. Sa stotinjak svezaka što ih je s našega jezika savjesno i nadahnuto prenio na češki (u rasponu od Krleže i Zagorke, preko Marinkovića i Matkovića, pa do Brešana i Pavličića), podigao je svojevrstan spomenik iznimnoj ljubavi  i vokaciji. A ne možemo preskočiti ni da je dvije kulture zadužio priređivanjem najopsežnijih i najmjerodavnijih antologija pjesničkih tradicija i suvremenosti: češke na hrvatskom i hrvatske na češkom.

Zbog višestrano prepletena angažmana i općenito vrlo burna i tegobna životopisa (živjelo se u „zanimljivim“ vremenima), prijatelj Albert Goldstein nagovarao je Karpatskoga da napiše svoja sjećanja i uspomene, ako baš neće pravu autobiografiju. Potaknut time, skroman i samozatajan, odlučio je Dušan srediti svoju (odlično sačuvanu) korespondenciju s piscima iz češko-slovačkih i južnoslavenskih strana te preuzeti ulogu svjedoka složenih relacija, a tek u drugom planu iskazati i svoje mjesto u nemirima i inicijativama „kratkoga stoljeća“ iz iščašene perspektive dijelom „ograničena suvereniteta“. Sređeno dopisivanje s hrvatskim i (prevedenim) češkim tekstovima stigla je objaviti Albertova kći Simona u predviđenoj ediciji Antibarbarus, a pod naslovom Epistolar. Prikazujući to izdanje mogli smo prepoznati i istaknuti radno značenje adresata i njegovu iznimnu bliskost s domaćim nam autorima, počevši upravo od Krleže, koji mu je uzvratio velikom pažnjom i uvažavanjem.

Izd. Torst, Prag, 2014.

Pred nama je sad i češko izdanje velikog izbora iz korespondencije Dušana Karpatskoga, naslovljeno Listář. U njemu su hrvatski (i ini, ali rjeđi, južnoslavenski) pisci dobili na češkome ne samo prijevode svojih pisama upućenih sastavljaču nego i male monografske literarne portrete, krokije što pomažu razumijevanju konteksta.

Srednjoeuropske duhovne veze

Češka je dionica ovaj put znatno uvećana, obogaćena dodatnim prilozima niza korespondenata (ukupno ih je 165), što nam može poslužiti točnijem rekonstruiranju i životnih postaja i radnih angažmana Karpatskog. Primjerice, iz posljednjega bloka u knjizi nazvana Trebišov iz dopisivanja autora s voditeljicom knjižnice rodnoga mu mjesta doznajemo da je rođen kao Dušan Rosenzweig, da mu je oca 1939. Slovačka Republika iz tog mjesta otjerala kao Čeha i Židova, nakon čega je on uskoro preminuo, a majka Slovakinja potom, sa sinovima, našla neko utočište u Češkoj. Bibliotekarku pritom Karpatský s razlogom podsjeća da je on preveo i razne slovačke autore (Sladkoviča, Ondruša, Vlka) na hrvatski te da se prijateljski dopisivao – što se može vidjeti i u ovoj knjizi – sa suvremenim mu literarnim Slovacima kao što su Tatarka, Novomeski i Bžoch. Uostalom, uz sintezni pregled češke književnosti na hrvatskom, složio je samostalno i panoramu slovačke knjige.

Listář je, logično, namijenjen češkoj publici, no popraćen je dvama pogovorima sačinjenim iz hrvatskoga rakursa, dvama tumačenjima što se odnose na ipak pretežniji dio djelovanja i korespondiranja Karpatskog. Zaslužna bohemistica i izvanredna prevoditeljica Dubravka Dorotić Sesar evocirala je etape suradnje s Karpatskim na epohalnoj Zlatnoj knjizi te podsjetila na različite situacije i različite posljedice u kojima se Karpatský našao za tzv. Praškoga proljeća i tzv. Hrvatskog proljeća: u prvome je pretrpio ozbiljne represalije, drugo je vrlo malo osjetio (već 1970. izbivao je dulje vrijeme iz Hrvatske). Pogovor Zdravka Zime iz pera je književnoga kritičara duboko zainteresirana za komparativne odnose i posebne srednjoeuropske koordinate duhovnih veza, pa stoga i jednoga od najučestalijih pratitelja i komentatora svih pothvata i dometa Karpatskog. Kao kuriozitet Zima napominje kako je naš korespondent uspostavio povlaštene odnose s Kafkom (ipak, ne s Franzom, već s Vladimirom), s Čapekom (ali ne s Karelom, nego s Janom Blahoslavom) i Kunderom (nipošto s Milanom, „samo“ s Ludovikom). Naravno, poigravanje s glasovitim prezimenima nije umanjivanje uloge „manje znanih nosilaca istoga pedigrea“, jer riječ je o vrijednim i dragim suputnicima sastavljača knjige.

S obzirom da smo u hrvatskoj verziji izdanja dobili sliku neprocjenjivih zasluga Karpatskog za naše pisce i njegove prijateljske prisnosti s velikanima i epizodistima, čitanje (ili koncentrirano listanje) Listářa treba nam pomoći u stvaranju određenijega profila ili zaokruženijega portreta Karpatskog kao čovjeka i kao djelatnika u češkoj kulturi i zbilji. Bez pravih jezičnih kompetencija, ali s uživljavanjem u kontekst, dobio sam uvjerljivu sliku ustrajna zagovornika i dosjetljiva promotora autentičnih literarnih vrijednosti, čitatelja i prijatelja gotovo svih protagonista češkoga Parnasa i žive „podzemne“ literarne agilnosti.

Obilje humora

Uvidjet ćemo kako je Karpatský neposredno po diplomiranju postao vrlo agilan pratitelj aktualnih tokova i urednik u časopisu Plamen, zainteresiran za „odleđivanje“ domaće literarne scene i postupno otvaranje prema suvremenijim, modernijim, zapadnoeuropskim tendencijama, gdje je import iz Jugoslavije mogao također imati stanovitu posredničku funkciju. Nepreskočivi su emotivni komentari Karpatskog o kolegama i prijateljima iz mladenačkog razdoblja, suborcima u razbijanju predrasuda i zalaganju sa nove vrijednosti, ponajprije o „bratskome“ Jiřiju Fiedleru, zatim Vladimiru Miltneru, Jani Štroblovoj, pa Pavelu Juračeku, Otakaru Chaloupki, Viktoru Kudelki... Riječ je i o razmjeni prvih literarnih pokušaja, o raspravljanju oko nametnutih problema. A tih nije bilo malo, jer su izdanja i zabranjivana, objavljivanja onemogućivana i pisci stavljani na led. Tako je i Karpatský doživljavao zabrane tiskanja, pa se morao javljati pod pseudonimima ili tuđim imenima. Njegovo važno leksikografsko djelo Mali labirint literature izašao je 1982. s potpisom (spomenutoga) Kudelke. Uživanje u pismima iz mladenačke faze uvećano je ironičnim tonovima i bespoštednom zafrkancijom, poigravanjem nonsensom, u čemu su Karpatský i sugovornici (napose Jirka Fiedler) prethodili inače glasovitom uzorku češkoga humora zvanoga Teatar Jare Cimermana.

Ne mogavši, i ne znajući, iscrpsti gusti sadržaj Listářa, posebnu pozornost želim posvetiti epizodi Dušanova odnosa prema pjesništvu. Premda je sam vrlo rano raskrstio s pokušajima stihotvorenja, ostao je čitavoga života vjeran pjesništvu kao najvišoj realizaciji svih mogućnosti jezika te je praćenju, publiciranju i prevođenju stihova darovao maksimum sabranosti, znanja i volje. Upravo je dirljivo poštovanje prema – budućem nobelovcu – Seiferu kojega upoznaje u osamnaestoj godini, pa strastveno zalaganje za Hola pa reafirmacija Palivca (i kao prevoditelja modernih klasika i suputnika Hore i Halasa), pa apologija Františeka Halasa, za kojega još kaže da mu je najmiliji poetski autor. Uostalom, u Zlatnoj knjizi došla je na svoje ta ljubav prema češkoj poeziji, a hrvatskoj se pak odužio u analognom, simetričnom izdanju.

Zaključujući, Karpatský nije sačinio prave memoare, ali jest stvorio „autoportret kroz druge“, produbljenim druženjima i empatijskim čitanjima te komplementarno ukriženim prevođenjima. U znak zahvalnosti s naše hrvatske strane slažem akrostišni pozdrav:

Dragi moj Duško, po Epistolaru

Upoznali smo tvoje prijatelje,

Što pružilo nam pravo je veselje,

A nastavlja se i sad u Listářu.

Načinio si spomenik svom maru.

Kolike li si ispunio želje!

Al vidi se i vrijeme koje melje,

Radu zahvalit treba ko i daru.

Podrijetlo češko životno te prati,

Al pristrano te rado posvajaju,

Tebi zahvalnost dugujuć, Hrvati.

Sonet je više nego skroman, prosti!

Krenuo tek je da bljesne na kraju

Ypsilon, simbol tvoje dvostranosti.